Otkud uopće pojava izgovora samo jednog afrikatskog para u bosanskim govorima?
U lingvističkoj nauci postoje različita mišljenja, koja se uglavnom kreću u prostorima dviju teza;
Prva teza je da je to unutardijalekatska osobina formirana po uobičajenim zakonitostima jezičkog razvitka, unutarnje dinamike tog razvitka, koja ide u smjeru uprošćavanja ili u smjeru usložnjavanja jezičkog sistema. Ova pojava javlja se i na nekim drugima dijelovima bivšeg srpskohrvatskog jezika, ne samo u bošnjačkim govorima, što služi ozbiljnim argumentom u službi prve teze, da je to čisto unutarlingvistički formirana osobina.
Druga teza je da se i ta osobina također začela u rezultatu vanlingvističkih , tj. pod uticajem orijentalnih jezika, slično kao i u slučaju suglasnika h i geminacije ( o ovim dvjema osobinama će biti riječi kasnije - op. prepisivača), sti mšto bi se u ovom trećem slučaju radilo o neposrednijem uticaju samog turskog govornog jezika u Bosni. Po toj tezi (kojoj su skloni poznati serbokroatisit Jovan Vuković i Pavle Ivić) dva afriaktska para izgovarala su se na cijelom prostoru Bosne, ali do promjene dolazai kad Turci (odnosno "Turkuše") u Bosni počinju izgovarati naše riječi svodeći dva afrikatsak para na jedan, jer su u svom jezičkom osjećaju imali samo jedan afrikatski par. Međutim, vrlo je teško povjerovati da je izgovor domaćih, bosanskih riječi bio tako raširen kod Turaka u Bosni i da su oni, ako jedna manjina (makar i vladajuća) mogli nametnuti taj svoj upropašćeni izgovor većini, pa da on postane uzor-izgovorom.
Šta će dalje biti sa ovom osobinom, inače raširenoj u bosanskoj jezičkoj praksi?
Da li će jednog dana ona pokucati na vrata bosanskog standardnog jezika, sa "zahtjevom da bude primljena", da stekne legalan status u tome jeziku? Teško je predvidjeti šza će sa njom u tom smislu biti, ali je jasno jedno; trebat će se lingvistički preciznije i argumentiranije opredijelitit u odnosu na tu osobinu bosanskih dijalekata i razgovornog jezika. Školsku praksu u pogledu osobine nerazlikovanja afriaktskih parova odlikuju velika nerazumijevanja, nestručna (ili nikakva) objašnjenja, nepedagoška i neznana reagiranja učitelja i nastavnika na tu pojavuu govoru učenika. Generacije bosšnjačke djece izašle su iz te naše "četveroafriaktske" škole sa dubokim kompleksima o svojoj jezičkoj tradiciji, jer im je godinama uskračivano pravo čaki na to da im se stručno objasni zašto je nepravilno ćešalj, đemper (a baš takav izgovor oni donose iz kuće, od svojih bližnjih i daljnjih, iz svoje mahale, sela i sl.). Škola je uporno šutila i neznano se i odbranaški odnosila prema toj pojavi. Ništa se od toga nije objašnjavalo, pojava se odbacivala kaoa "nepravilna" i to su bila sva objašnjenja. A baš takav nestručan stav škole ostavio je kao posljedicu komplekse u glavicama generacija i generacija bošnjačke djece u Bosni i Hercegovini. Teško se bilo miriti s tim da je nešto što je tvoje i dio tvoje kulture - "nepravilno". Škola se odnosila nestručno prema toj pojavi, dijelom ispolitizirano pa i nacionalistički, čime je postizan samo suprotan efekat. Djeca jednostavno nisu htjela da se muče time da savladaju izgovor dva para; za takvo "dotignuće" bila su savršeno nemotivirana. Nova bosanska škola morat će u tom smislu okrenuti list ("svog dnevnika") i drugačije pristupati ovoj pojavi u govoru učenika.Prije svega, stručno spremnije objašnjavati tu osobinu, znači prema njojzi se odnositi elastičnije, ne samo kao prema kulturnom naslijeđu, već i kao pojavi koja odlikuje jezičku praksu u Bosni i Hercegovini. Ona je, dakle, lingvistička datost kojui treba uvažavati i po svaku cijenu je ne odbacivati. Treba učenicima stvoriti prostora i mogućnosti da oni sami odrede svoj odnos prema njojzi. Veća strogoća bi se mogla tražiti u pisanoj praksi, u kojoj bi i dalje valjalo insistirati na dosljednoj upotrebi i usvajanju dva afrikatska para, ako književnoj , pisanoj osobini samog bosanskog jezika
Izvor:
Bosnaski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora
Dževad Jahić
Linguos
Sarajevo, 1999.
postirao Roque
Negdje u komentarima sam ostavio link (koji sad ne mogu pronaci, zahvaljujuci ukinutoj pretrazi komentara, mada razumijem administratore zbog toga) u kojem je jedan akademik iz Hrvatske izjavio kako bi trebalo ukinuti parove i ostaviti jednu verziju. Kao samo 1/4 ljudi razlikuje…
P.S. Imas mail, bar se nadam.
ja sam izdrzala do kraja. u dijaspori, maternji jezik postaje govorna mana, pa kontam, nesto cu nauciti ovdje. a i zato sto smo neki dan pricali kako su bosanci jedini koji ne znaju izgovoriti slova vlastitoj jezika. a sad znam i zasto.
Ima da nauče.
“Generacije bosšnjačke djece izašle su iz te naše “četveroafriaktske” škole sa dubokim kompleksima o svojoj jezičkoj tradiciji, jer im je godinama uskračivano pravo čaki na to da im se stručno objasni zašto je nepravilno ćešalj, đemper (a baš takav izgovor oni donose iz kuće, od svojih bližnjih i daljnjih, iz svoje mahale, sela i sl.). Škola je uporno šutila i neznano se i odbranaški odnosila prema toj pojavi. Ništa se od toga nije objašnjavalo, pojava se odbacivala kaoa “nepravilna” i to su bila sva objašnjenja. A baš takav nestručan stav škole ostavio je kao posljedicu komplekse u glavicama generacija i generacija bošnjačke djece u Bosni i Hercegovini. Teško se bilo miriti s tim da je nešto što je tvoje i dio tvoje kulture – “nepravilno”. Škola se odnosila nestručno prema toj pojavi, dijelom ispolitizirano pa i nacionalistički, čime je postizan samo suprotan efekat.”
ne bih ti znala objasniti, ali osjecam duboko u sebi da su ove teze potpuno pogresne i da naknadno ispolitizirane. Moja generacija “bosnjackih” prijatelja nje imala problema s razlikovanjem afrikatskih parova.Niti su ljudi bili iskompleksirani zbog toga. Mozda ja ne kontam…
ovaj dzevad jahic je predavo S-H na filozofskom faksu i moj rodjak iliti jelTe roDZak 🙂
SJ:Slovenci imaju samo jedno C’ (jedno c sa nekom kvačicom). Ne znam šta bi bilo bolje, ali znam da nema svako sluha za te razlike. Mislim na sluh u čisto muzičkom smislu: Ne čujemo svi isto, niti možemo svi ono što čujemo isto reproducirati! Pogotovo ako neko odraste u sredini gdje skoro niko ne vodi računa o tome (Alipašino Polje, npr.)
RE: Nisu Bosanci jedini. Imaš to skoro u svakom jeziku. Glasovi se od dijalekta do dijalekta “gutaju”, “otežu”, “gube”,… Možda smo specifični samo po tome što pretjerano tražimo po čemu smo “jedini” 😉
MR: Ne znam tačno na koji dio posta (ili nečijeg komentara) se tvoj komentar odnosi(?) Ako misliš na učenike koji “ima da nauče” (makar napamet, to će vjerovatno ići isto toliko teško koliko i teranje nekoga kome je stao slon na uho, da nazor nauči svirati violinu. Slažeš li se?
I: Autora sam naveo i (kada se izuzmu dva-tri tip-lapsusa) doskovno “pretipkao”. Najbolje bi bilo njega lično pitati, ali ću ti rado dati moje mišljenje, ukoliko te zanima.
Moje generalno mišljenje je da smo mi (večina nas), koliko god se trudili o sebi razmišljati drugačije, u svojim razmišljanjima o okolini u kojoj smo rasli i obrazovali se – prilično (možda i ekstremno) subjektivni. Namjeravao sam o tim našim razlikama i “razlikama” pisati na svom blogu, ali ću malo i ovdje. Primjer:
Ti si rasla i učila u Sarajevu (pretpostavka)i imala svoje prijatelje koji su svi od reda razlikovali afrikatske parove. I ja sam isto tako rastao i učio u Sarajevu i imao svoje prijatelje, a sam nisam uvijek razlikovao (niti danas 100% razlikujem!) pomenute glasove. Imam i primjer jednog (više njih, ali jednog ekstremnog!)prijeratnog “nebošnjaka” koji nije mogao ni izgovoriti č i dž. Govorio je kao Đuro (ćetristodeset, ćekaju me u firmi) i Hercegovac (ćetri sata ćamim ćekajući)u Audiciji. Znam da mu nije bilo nimalo smiješno kada ga je profesorica prozivala i tjerala da naglas ponovi DŽŽŽŽ!, ČČČČ! Pošto je pozadina te “anomalije” ovim tekstom (a i tekstom Prof. Riđanovića, koji je u komentarima dopisao Metastasio), rasvjetljena bolje nego kroz 20-ak godina moga školovanja, jasno je i da se ista češće može primjetiti kod Bošnjaka, nego kod nebošnjaka, pa me nebi iznenadilo da je neko sebi “nabio” i takvu vrstu kompleksa.
U očima učenika koji ne pravi razliku je jedno prekriženo “đ” u riječi “đemper” isto kao i prekriženo 21 u jednačini 3*7=21. Ostaje im napamet učiti koje “od dva ista “c s kvačicom” dolazi na kojem mjestu u riječi da bi popravili ocjenu i “skinuli” komplekse. 😉
WKB: RodIJak, ha? Hoćeš li ga pitati da nam se pridruži? Ima iza sebe podug CV i ne može se reći da je tolike godine “travu pas'o”.
PS: Ja mislim da je njega onaj Halilović pokvario 🙂
roque: Ma znam da smo svi subjektivni, ali ja stvarno ne znam nikoga ko ima kompleks č i ć. Ali fakat. Sasvim sam uslovljena sopstvenim iskustvom i odrastanjem. Što je normalno.:)
S druge strane ne vjerujem da je prijeratna škola bila ispolitizirana i nacionalistička do te mjere da je stigmatizirala učenike koji nisu razlikovali dotične afrikate na način koji autor podrazumijeva.(vidi pod Nacionalizam i Diskriminacija) Malo mi pretjerano zvuči.
Problem č i ć jeste jako zanimljiv jer je rijetkost da ljudi ne znaju razlikovati glasove sopstvenog jezika. MOžda je stvar u tome da se u BiH ustalio jedan izgovor i zvuk za oba slova koji je negdje između, ni č ni ć. (Nešto slično italijanskom izgovoru slova C u riječi cappuccino koju Italijani izgovaraju negdje napola.) Stoga nije čudno da se ne razlikuje ni u pisanoj riječi.
Ne znam šta da ti kažem. Ja bih i dalje insistirala na razlikovanju i podučavanju razlikovanja.Bogatstvo je to, bolan. 🙂
slažem se u potpunosti!
dijalektologija je veoma kompleksna, da se, idemo li u krajnost, komotno može reći da svaki čovjek na kraju ima svoj vlastiti dijalekt! no, dijalekt je ipak usmena jezička pojava. nije dijalekt nepravilan jezik, to je jednostavno govor, a svaki dijalekt ima svoja pravila i zakonitosti. međutim, pisani jezik je ipak nešto drugo, i ne zove se tek tako književni jezik. granica se ipak mora jasno povući između usmenog dijalekta i pismenog književnog jezika.
Ja imam jedno pitanje, ali ne vezano za post…Ne znam gdje da posaljem ovo pitanje, pa sam zato ovako…
Naime, neki dan sam imala raspravu sa grupom osoba koje dolaze iz razlicitih krajeva nase drage BiH-a. Raspravljali smo o tome ko zapravo najispravnije prica bosanski jezik u BiH, tj. koje podrucje Bosne ima najispravniji akcenat i govor. Ja sam rekla da je to vecim dijelom tuzlanski kanton (ali ne sav) i dio krajine (tacnije Banja Luka). Na zalost u glavnom gradu BiH-a (mora se to priznati) ne govori se ispravno bosanski jezik, za razliku od recimo Srbije i Hrvatske, gdje se materijalni jezik govori najispravnije u glavnim gradovima te drzave.
Dakle moje pitanje je…gdje se u BiH-a govori najispravnije bosanski jezik?
Hvala unaprijed na odgovoru 😉
maternji jezik * (izvinjavam se -greska )
offtopic – dok se mi svi trudimo da svako ima svoj jezik, a jedni druge vrlo dobro razumijemo, ljudi izmislili, ustvari sastavili novi jezik koji razumiju svi slaveni. Nazvali su ga slovio, i kako oni tvrde razumije ga 400 miliona ljudi. Ja citam i razumijem 95%, poslala link nekim poljacima, bugarima, makedonicima, i oni svi razumiju, eto pogledajte http://www.slovio.com
Odavno nema novih postova zasto ste zastali :),nestrpljiva sam.
Za mene je ćesma,ćetka ćevap ćorba,ćivija,ćanak,ćafir,ćifut,Ćamil,ćestitka,đemper,đomba,đumbir,đerdan,i sve tako redom,Ja sam tako ucio od svoje matere,u svojoj mahali a od vuka karađića nisam mog*o vala nista hrvatskog naućiti,jer je sve bilo u rukavicama suvinistićko.
“A baš takav nestručan stav škole ostavio je kao posljedicu komplekse u glavicama generacija i generacija bošnjačke djece u Bosni i Hercegovini.”
nije to slučaj samo kod bošnjačke djece! i djeca (kao i odrasli) drugih nacionalnosti prave istu grešku!
pozz
@Gost_5178: ti si nepismen! :))
Za crnjaka od -gosta 5178-upravu si starisa nisam ni mog*o da dodyem do pismenosti,valjda zbog toga sto mi je i mater bila nepismena a jos dali mi i ime MUHAMED- a- jos moje zivotno okruzenje od kog sam ja poprimio maternji nacin izrazavanj,nije se moglo promjeniti.VJERUJ u skoli kada je bio cas SRBSKOGihrvatskog jezika ja zbrisem sa casa i eto ti helvera,nisan mog*o doci do valjane naobrazbe.STETA sad bi rastur*o,kajem se iskreno.,,,,,,,,,hamo
Kod nas u istočnoj Bosni postojala je razlika od mjesta do mjesta. Negdje su razlikovali negdje ne. Desilo bi se npr da profesor izvede na tablu učenika iz jednog mjesta koje je bilo karakteristično po isključivoj upotrebi “ć” i tjera ga da piše i izgovori ćevapčići (u njega nije postojalo “č” u izgovoru)
Naravno uslijedilo bi ismijavanje i to moram reć prilično grubo od strane dotičnog “profesora”
Nije objašnjavao zbog čega se pojava dešava.
Ili nevezano za ovu pojavu kroz školovanje sam često bio svjedok tog krutog, uštogljenog i moglo bi se reči neispravnog stava nastavnika i profesora spram govora.
Nastavnica srpsko-hrvatskog nam se recimo u osnovoj školi jedanput jadala kako su djeca sa sela nepismena. Jedan je, kaže ona, upotrijebio u pismenom radu izraz “šefteli boja” na što se ona zgražavala.
To bi bila ona rozkasta boja behara šeftelije (vrsta domaće breskve)