17.09.2007.

Ilustracija

Na link!

Bez dozvole autorke objavio RSK

11.03.2007.

Pravopisni znaci

 

Eh, draga naša pismena čeljadi, slijedi jednostavna lekcija, mada ipak korisna, jer postoje određena pravila koja rijetko ko od nas pismene čeljadi zna napamet. Služim se Pravopisom bosanskog jezika Senahida Halilovića, izdatim netom poslije rata, pa neću upotrebljavati samo autorove primjere, već i one koje ću izmišljati dok budem prepisivala pravila iz knjige, folirajući da sve to tipkam iz glave. 

Senči kaže da su pravopisni znaci vrsta pismenih znakova kojima se postiže veća jasnoća i bolje razumijevanje odnosa između pojedinih dijelova teksta.

Pravopisni znaci su: tačka (.), upitnik (?), uzvičnik (!), tačka-zarez (;), zarez (,), dvotačka (:), tri tačke (...), crta (−), crtica (-), navodnici (”...”), polunavodnici (’...’), zagrade ( ), zvjezdica (*), apostrof ( ' ), kosa crta(/) itd.

Tačka, upitnik, uzvičnik, tačka-zarez, zarez, dvotačka, tri tačke, crta, navodnici, polunavodnici i zagrade mogu biti pravopisni znaci u širem smislu i pravopisni znaci u užem smislu. Kao pravopisni znaci u užem smislu nazivaju se još i rečenični ili interpunkcijski znaci.

 

Tačka

Prestanite se smijati, žvakati žvake i slati poruke simpatijama, ima ovdje stvari koje garant ne znate.

1. Tačkom se obilježava kraj rečenice. Tačka se piše i iza pojedinih skraćenica i rednih brojeva.

(Dobro,  to znate...)

 

2. Tačka se stavlja na kraju jedne ili više izjavnih (potvrdnih ili odričnih) rečenica:

Slijede primjeri: (1) Lahko je nogama nizbrdo. – (2) Budnom medvjedu se ne prilazi.

– (3) Neće ni miš uvijek jednu vrstu sira.

(Ide vam dobro.)

 

3. Tačka se ne stavlja na kraju rečenice u kojoj jedinice u nabrajanju (nizane jedna ispod druge) nisu odijeljene zarezom ili tačkom-zarezom. Ukoliko su jedinice u nabrajanju odijeljene zarezom ili tačkom zarezom, tačka se stavlja na kraju niza.

(Ma da, svi ste ovo znali.)

 

4. Tačka se ne piše iza rečenice koja završava upitnikom ili uzvičnikom niti iza triju tačaka koje dolaze kao znak nedovršene rečenice. (Izuzetak predstavlja navođenje primjera iza kojih slijedi odgovarajući znak, pa i tačka: Iza izjavnih rečenica piše se tačka, iza upitnih upitnik, a iza uzvičnih uzvičnik: Zvijezda je rođena., Zvijezda je rođena?, Zvijezda je rođena!.)

(Sad vam vjerujem.)

 

5. Tačka se ne stavlja iza imena pisca niti iza naslova (podnaslova, potpisa pod slikom i sl.), makar naslov bio potpuna rečenica.

(Aha! Tu sam vas čekala!)

 

6. Ukoliko slijede jedan iza drugog, iza pojedinih dijelova bibliografske jedinice stavljaju se se tačke (ili zarezi) i svi se dijelovi pišu velikim početnim slovom:

(1) Ćamil Sijarić. Pripovijetke. Sarajevo. Svjetlost. 1985.

( Ovoga ćete biti pošteđeni, ako niste bili te sreće i studirali bibliotekarstvo.)

 

7. U dramskom tekstu ne piše se tačka iza piščevih uputa rediteljima i glumcima (tzv. didaskalije).

( Eto, znam da vas je to kočilo da napišete dramu. Hajte sada hrabro i bez novih izgovora, mada su vam izgovori maštoviti, moram priznati.)

 

8. Tačka se ne mora pisati ni iza obavijesnih izraza kao Nastavlja se, Kraj i sl.

( ...)

 

9. Tačka se upotrebljava iza nekih skraćenica : h. (hadži), i sl., m.r. (muški rod), npr, nom.(nominativ), tzv.

( imam kolegicu blogerku- h.nicu)

 

10. Tačka se ne stavlja iza skraćenice ako se njom završava rečenica.

 

11. Tačka se ne piše iza skraćenica koje označavaju jedinice mjere i novčane jedinice: m (metar), g (gram), d ( dinar); Iza pojedinih skraćenica koje se pišu velikim slovom: N (azot), te iza skraćenica naziva: ANUBiH( Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine), Ina (Industrija nafte) i dr.

 

12. Tačka se piše iza arapskih rednih brojeva, kako bi se razlikovali od glavnih: (1) Zija Dizdarević ubijen je u Jasenovcu 1942. godine. – (2) Vidi 6. red odozgo na 14. strani.

 

13. Na kraju izdvojenog datuma, iza rednog broja za godinu piše se tačka:

Sarajevo, 3.XI 1977.

U Sarajevu, 13.09. 1987.

 

14. Iza arapskih rednih brojeva piše se tačkai onda kada iza nje slijedi zarez, crta sa značenjem do, kosa crta, zagrada:

(1) Baba žaba planira diplomirati  2020./21.godine. – (2) Vidi na strani 8., 20.,35.

- (3) Hamza Humo potječe iz porodice Omer-efendije Hume (umro 1880.), istaknutog prosvetitelja, koji se borio za savremeniju nastavu i uvođenje narodnog jezika u škole ( njegov je ilmihal prva knjiga objavljena u Bosni arebicom, a na bosanskom jeziku/ bilo je to u Sarajevu godine 1875./).

Od ovog načela može se odustati samo ako je jasnoća potpuna.

 

 15. Tačka iza arapskog rednog broja ne piše se kad iza njega dolazi upitnik, uzvičnik ili tačka kojom se završava rečenica:

(1) Koje je godine rođen sarajevski ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija – 1731. ili 1732?

(2) Umro je tako mlad, u svojoj 22!

(Ovo garant mnogi od vas nisu znali, a nisu ni saznali, jer ko će izdržati do tačke 15? Uf!)

 

16. Tačka se ne piše iza rimskih brojeva:

(1) Njegova izabrana djela I-VIII objavljena su 1988. U Sarajevu. - (2) Rođen sam 13.VII 1979. godine.

 

17. Tačka se piše iza rimskih brojeva kojima se označava redoslijed poglavlja, odjeljaka i sl.:

I.

Uvod

II.

Fonetika

I iza slova koja služe za označavanje redoslijeda poglavlja i sl. piše se tačka (ili jednostruka zagrada):

II. Fonetika

A. Samoglasnici

B. Suglasnici

 

18. Tačka se također piše iza rimskog broja ukoliko je tekst tiskan velikim slovima i općenito u slučajevima u kojima bi se bez tačke iza rimskog broja mogla pojaviti nejasnoća: I. GIMNAZIJA, IV. KORPUS  i sl.

 

19.  Tačka se upotrebljava za odjeljivanje brojnih mjesta ( svaka treća brojka zdesna nalijevo):

(1) 10. 000 KM. - (2) 54.324.899 osoba

 

20. Tačka se piše i iza brojki koje označavaju količinu vremena: Stazu je prešao za vrijeme od 3.23.14 i stigao prvi.

 

21.  Na nultom tabaku ( s koga se navodi naslov) treba pisati tačku iza rednog broja:

Osamsto godina Povelje

bosanskog bana Kulina

1189.-1989.

 

22. Tačka se ne piše na kraju naslova, naziva i tekstova u čijem je sastavu broj, a koji dolaze u posebnom redu:

Sarajevo 1984

 

( To ne važi za Orvela, ipak ste čitali 1984.)

Uredila i vodila  vila vilica, u narodu poznatija kao baba žaba.

 

 

11.02.2007.

Rodu o jeziku

Rodu o jeziku "O jastogu, rode, da ti pojem / on je vrlo mudar. / Prekuhan sam i precrven / moram stavit' puder..." - u djelu "What Alice found behind the mirror" Lewisa Carrolla, prevodilac parafrazira pjesmu Petra Preradovića "O jeziku, rode, da ti pojem, / O jeziku milom tvom i mojem! / O preslatkom glasu onom / U komu te mile majke / Usnivahu slatke bajke, / Koga šaptom i romorom / Duši ti se svijest probudi...".

O bosanskom jeziku ne razmišljam često, o njegovim riječima, pravilima, mutacijama. Govoreći ga svakodnevno ne osjetim kolika je on odrednica čovjeka. Govorim, ali ne razmišljam o tome da li je to pravilno, ponekada puštajući da okolina i mediji neprimijetno, ali dugoročno ubace nešto u moj govor. Tako se često čujem kako govorim skraćene riječi kao "rek'o" ili sintagme koje kao vic uđu u uho, poput "u svezi", da bi na usta izašle koji dan kasnije. Doduše, nikada ne pišem tako.

Druga stvar koje se grozim jeste bosanski Novogovor. Novogovorom smatram izraze koji se, iako ranije dopuštani kroz dvojne oblike, danas nameću kao (gotovo) obavezni. U Avazu se ne mogu naći "petorica" jer su "peterica" uvijek na njihovom mjestu. I "bit će" uvijek - iako se ne sjećam da sam gotovo ikad čuo u Sarajevu da neko zaista izgovori slovo T. S Avazom se ne mora slagati, ne mora se ni čitati, no nepobitno je da svojim pisanjem utiče na jezik naroda. Ukoliko se nešto ponovi dovoljan broj puta, može zvučati ili biti uzeto kao istina. Čitajući maturske radove gimnazijalaca, potencijalne dokaze nečije zrelosti, zaključujem da, ne ulazeći u sadržaj, pravopis nije uvijek na svom mjestu. Zar nekom treba razlika između "č" i "ć", "je" i "ije"?

Priznajem, bosanski nije jednostavan. Par mojih fakultetskih profesora bili su stranci, koji su predavali na bosanskom - što nije zvučalo najbolje, ali im treba odati priznanje za volju. Neki ljudi i pored godina (desetljeća) prakse, ne uvide svu različitost padeža. Množina nam je počesto nepravilno konstruisana: 1 čovjek, 4 čovjeka, 5 ljudi, ili 1 stećak, 2 stećka, 5 stećaka... Zašto baš na pet i dalje?

Boravio sam devet dana na njemačkom govornom području gdje bosanski jako rijetko mogoh koristiti. Engleski je ušao u sve pore života tako da uhu više i ne zvuči kao stvarni strani jezik. Dobrovoljno apstinirajući od engleskog (osim kad je baš bio neophodan), primorao sam se da maksimalno vježbam tuđi, njemački jezik, koji ne govorim idealno. To je dobro funkcionisalo, no sedmi dan sam osjetio neku tugu. Osjećaj nemogućnosti izražavanja svih misli, pravog i potpunog doživljaja, odnosno nemogućnosti da se ta misao u svom pravom obimu prenese drugima, čini čovjeka na neki način oštećenim.

Jedan je to od razloga zbog kojih mi je uvijek drago vratiti se kući. Nisam nikada boravio van Sarajeva duže od 15 dana u komadu. Ne znam kako je živjeti u drugom jeziku. Čovjeka određuje njegov prvi jezik, njegovo nasljedstvo koje baštini, a poznavanje drugih ključevi su drugih kultura. Možda zato nikada neću razumjeti zašto moja dva rođaka, sada već zreli ljudi koji govore engleski i urdu (očev maternji), nikada nisu bili podstaknuti da kroz posjete Bosni nauče jezik svoje majke, jezik kojim sam ja svoje misli pretočio u riječi.

Preneseno sa Kreativnog nereda uz znanje i pismenu dozvolu autora
Hvala MR

26.01.2007.

Bosanski duh uknjževnosti - Šta je to

Pokušaj istraživanja povodom zbirke poezije M. Dizdara “Kameni spavač”

Zbirka poezije Maka Dizdara “Kameni spavač” odavno je već u izlozima naših knjižara, na stolovima čitača, kritičara i recenzenata, koji uostalom nisu ni žalili truda i riječi da bi joj odali priznanje, a da bi joj bio potreban još jedan prikaz, pa ma kako on pozitivan mogao biti. Naročito ja ne bih imao u tom pogledu da dodam ništa posebno, jer sam se i prije iskazao kao ljubitelj njegove poezije i cijenio ga kao pjesnika, kad bi se sve trebalo odvijati u okvirima tekuće ocjene tekućih zbirki, naše tekuće poezije. Razlog da i ja pokušam da kažem o toj poeziji neku riječ, dakle, nije skriven u želji da se podrži, održi ili čak i produbi jedna već donesena pozitivna ocjena jednog značajnog ili u tokovima naše poezije uobičajenog događaja. Razlog zato da se i ja ovdje javljam leži u mome osobnom uvjerenju da se u ovom slučaju, kao i u nekim drugim događajima u našoj novijoj literaturi uostalom, krije za našu bosansku kulturu i literaturu izvanredan događaj, koji zahtijeva i izvanredni, tj. odgovarajući tretman. Drugim riječima, uvjeren sam da se ova poezija, kao i neka druga djela novijeg vremena kod nas, mogu uspješno i pravedno ocjenjivati, i da im se može izdati odgovarajuće priznanje, samo ako se ona promatraju u svjetlu svoje prave i najdublje uloge u duhovnom životu ovog naroda, tj. ako se ona ocjenjuju i promatraju sa stanovišta uspostavljanja i afirmacije njegove kulture, iskustva, tj. njegovog sopstvenog duha. Jedna poezija može biti vrijedna i značajna, a takve ocjene je već dobila poezija Maka Dizdara, ne po nekim apstraktnim, estetskim, literarno-poetskim vrijednostima koje bi bile predmet hladne i neutralne estetske ekspertize, nego po spoju i jedinstvu tog općeg, univerzalnog, estetskog, poetskog i onog specifičnog što karakterizira iskustvo, kulturu, mentalitet, historiju, sudbinu, tj. uopće duh jednog naroda. Kao bosanska, ova poezija je prije svega određena svojim bosanskim duhom i u tome leži njena glavna vrijednost sa stanovišta Bosne.

Bosanski duh- bosanska literatura

Duh jednog naroda kao subjektivni izraz cjelokupnosti uvjeta njegovog života, i onog specifičnog odnosa prema životu koji konstituira narod, kao specifičnu povijesnu opstojnost, jeste povijesna tvorevina i povijest je njegov pravi izvor i medij u kojem se on javlja. Narodni duh stoga i jeste uvijek povijesni duh. Zbog toga se on najpotpunije i najsnažnije izražava, s jedne strane, u jeziku jednog naroda, kao živom nosiocu povijesnog iskustva i načina doživljavanja svijeta i sudbine koji karakterizira taj narod, i, s druge strane, u filozofiji, kao misaonom sabiralištu povijesnog iskustva, kao zborištu njegovih općih odlika. U svim drugim tvorevinama kulture ovaj duh se izražava samo parcijalno, tj. samo onda i kada te tvorevine, a najviše posredstvom jezika, bivaju u snažnom kontaktu sa poviješću kao pravom osnovom života svakog naroda. Literatura uopće, a poezija posebno, samo je dijelom nosilac ovoga duha. I inače ovaj duh je samo parcijalno prisutan u djelima duhovnog stvaranja jer kao totalitet on se otkriva u svim vidovima života. Kako mi nemamo svoje filozofije, tj. kako nismo stvorili osobeni filozofski duh, to bi izgledalo kao da mi nemamo ni narodnog duha uopće. Naš narodni duh se tako gubi u nacionalnom duhu, koji je definiran nacionalnim jezikom i nacionalnom literaturom, a ispoljava se u nacionalnoj povijesti. Ova konzekvenca historizma, što se tiče Bosne, dade se lijepo pokazati, a na mnogim primjerima i dokazati.

Identificirajući nacionalni i narodni duh, mi smo sveli naše povijesno iskustvo i naš narodni duh, na nacionalno iskustvo, na iskustvo nacionalne povijesti i nacionalni duh, čiji je najpotpuniji izraz postala nacionalna književnost, u čiji horizont je tek kao pretpovijest ušao narodni jezik i narodni duh u cjelini. Primijenjen na Bosnu ovaj model transformacije je bosansku književnost, po njenom duhu, definirao, kao nacionalnu književnost, a po tematskom i doživljajnom sadržaju kao regionalnu književnost. Ovakva redukcija bila je osnova daljnjih produbljenih redukcija koje su bosansku književnost priznavale samo kao srpsku ili hrvatsku književnost regionalnog obilježja. Književnost Bošnjaka bila je, ili tumačena kao srpska ili hrvatska nacionalna književnost, ili je odbacivana kao strana, nacionalnom duhu tuđa, orijentalna. Spoljni medij nadvladao je tako unutarnji duh te književnosti, a način i uvjeti njenog nastojanja ograničili su njene unutarnje mogućnosti i odredili njene definicije u cjelini. Pojam bosanska književnost primjenjivao se tako na djela srpske literature, kao što su djela npr. Kočića, Ćorovića, Šantića, Markovića, Jeftića, Palavestre, Andrića itd., i to prvenstveno kao obilježje njihove regionalne tematike i doživljajne karakteristike. Tako je taj pojam postao samo pomoćni pojam jedne nacionalne strukturne definicije, koja svoj korijen i mjesto ima na drugoj strani, a ne na ovom tlu i u dubinama povijesnog iskustva ovog naroda kao cjeline. To je, međutim, bila i jedna nesumnjiva istina, jer ta djela i jesu djela srpske nacionalne literature, čiji se nacionalni duh iskazuje prije svega kao interpretacija bosanske povijesti i povijesnog iskustva bosanskog čovjeka sa stanovišta srpske nacionalne ideje, njene mitologije i interpretacije povijesti. Sličan slučaj jeste i sa hrvatskom bosanskom literaturom mada je ova sticajem okolnosti ostala manje istaknuta. Ovdje se razumljivo ne radi o tome da se podvrgavaju kritici ovakvi izvodi, jer nikakvoj kritici nema ovdje mjesta, jer se ovdje radi samo o pozitivnoj registraciji jednog stanja. Pitanje je ovdje jedino moguće, i ono se i postavlja samo kao pitanje o uticajima i efektima te situacije na bosansku literaturu, koja bi mogla eventualno biti specifičan izraz bosanskog narodnog duha, njegove specifičnosti i samosvojnosti, ukoliko takav duh uopće postoji. Eventualni negativni efekt ovog retrogradnog historizma identifikacije narodnog i nacionalnog duha, koji Bosnu razbija kao povijesno i duhovno, a ne političko jedinstvo, može se podjednako očitovati ukazivanjem na eventualne momente toga duha, koji prevazilazi granice nacionalnog horizonta duhovnog doživljavanja, tj. na postojanje žive i prisutne dublje duhovne strukture i osnove našeg povijesnog iskustva, nego što je ona nacionalna osnova. Pošto se taj duh ne izražava u filozofiji, jer mi te nemamo, barem, kao specifično naše duhovne tvorevine, a ni u jeziku, budući da je ovaj nacionalno definiran, te nije pogodan da u svojoj aktuelnosti jasno iskaže narodni duh, to mi ovoga moramo tražiti u tragovima, u elementima, u preostalim ostacima i relikvijama naše duhovne povijesti, u specifičnim karakteristikama našeg iskustva i načina doživljavanja govora, u eventualnim djelima koji te elemente u sebi sabiru i drže. Istraživanja takve vrste nisu, nažalost, u nas niti provedena, niti su u svojoj ideji, kao program, ili kao namjera, pretpostavljena i razvijena. Postoji jedno saznanje, koje je više intuicija nego li jasna spoznaja, da je moguće u našoj hiljadu godišnjoj bosanskoj povijesti naći i pronaći, ne samo ostatke, nego i kompletna djela koja u sebi drže i skrivaju ovaj duh, koji je Bosnu održao kao cjelinu, kao povijesnu opstojnost, kao riječ i misao, iza koje bi možda ležao i jedan duh. Možemo, dakle, govoriti o kamenčićima, elementima jedne cjeline, jednog mozaika, ali i oni nam mogu pomoći. Duhovna supstancija ne traži kvantitet da bi se prepoznavala i afirmirala. Ona je jedinstvo i cjelina i kao najsitniji i najmanji detalj. Od tih djela, čuvara i nosilaca elemenata našeg duha i povijesnog iskustva, mi, što je paradoksalno, imamo i malo i mnogo. Malo prema onome što smo sve stvarali i mnogo prema onome što smo sve pustili da netragom nestane. To su u prvom redu naši stari gradovi, naša arhitektura, urbanizam, stećci i uopće sakralni spomenici, naše stare knjige, vez, odjeća, zanati, najzad naš način života uopće. Agresivni nacionalizmi, raznih vrsta, i dugo odsustvo stvarne bosanske pozicije, doprinijeli su mnogo propadanju i razaranju kulturnog blaga bosanske provenijencije. No i to propadanje, ma koliko ono široko i obimno bilo, nije nas lišilo onoga što je sa stanovišta kulturne funkcije duhovnog naslijeđa najvažnije, tj. ono nas nije lišilo potrebe da držimo i uporno čuvamo svijest o Bosni i ono što Bosnu čini tako čudnom i neobičnom, da držimo i čuvamo bosanski duh. To je taj teški, gromadni, kameniti i goroviti duh, velikana iz skaski, taj spori, uronjeni i zaronjeni u sebe zatvoreni duh čovjeka prirode. To je kontemplativni duh uronjavanja u ono što je bilo i prošlo, u vječno, iza granica prolaznog, u ono sa one strane teškog, nestalnog i tegobnog ovozemaljskog zbivanja i zbitka. To negiranje granica vremena i prostora kao uvjeta ljudskosti, to vječno tradicionalno i tradicionalističko bivanje kao čovjek, ljudi koji jesu, koji su bili i koji će biti, sve u jednom neprekinutom nizu. Taj duh škrte riječi i uzdržanog pokreta, škrte šare i blijede boje, lišen bogatstva i lepršavosti, lišen nijansa i kolorita, masivan, siguran, stalan, stanac, taj suzdržani i jedva negdje u prikrajku na kraju linije, u odsjaju boje, na rubu šare, na kraju misli, na izdancima loze, na skrivenim i prikrivenim mjestima, u minijaturi, i uopće u nevidjelu, čulno razigrani i pohotno životni duh, želja, čežnja i nagon.

postirao - Roque

19.01.2007.

Žirant bankrotirao zbog boce ili Talijanske riječi u našem jeziku

Strane riječi u našem jeziku (2)

Žirant bankrotirao zbog boce ili Talijanske riječi u našem jeziku

Uzajamne veze među narodima rezultirale su prenošenjem riječi iz jednog jezika u drugi. Neke riječi koje svakodnevno koristimo u našem jeziku vjekovima su prenošene iz drugih jezika. Možda je interesantno znati da su:

boca (bozza);

alegro (allegro);

bagatela (bagatella);

kapara (caparra);

kasa (cassa);

kolona (colonna);

konto (conto);

kupola (cupola);

saldo (saldo)

talijanske riječi u našem jeziku, koje se pišu onako kako se izgovaraju.

alarm (allarme);

alt (alto);

balkon (balcone);

bas (basso);

falset (falsetto);

koncert (concerto);

makaron (maccherone);

sopran (soprano);

tenor (tenore);

žirant (girante)

Ovo su talijanke riječi koje su se prilagodile našem jeziku, pa talijanske imenice koje se završavaju na -e ili na –o, obično u našem jeziku postaju imenice muškog roda na suglasnik

(basso → bas ili balcone → balkon).

Prilog: Nenanana

Uredio i vodio: Roque

Očekujemo Vaše dopune i primjedbe na temu...

31.12.2006.

Čestitke

U ime saradnika i svoje ličnoime,  želim Vam ugodne praznične blagdane!

[R]

14.12.2006.

Pleonazam

Pleonazam, (od grčke riječi pleonasmós -suvišak, pretek) znači upotrebu viška riječi u govoru ili pisanju.

Gramatika nema ništa protiv pleonazama. Rečenica :
Ja ću ići svojoj maloj kućici je gramatički potpuno ispravna. Konstrukcija same rečenice je u redu, jer pridjev mala može ići uz imenicu kućica i s njom se slaže i u rodu i u broju i u padežu. U sintaksi takva veza među sintagmama zove se slaganje, ali sa značenjskog, semantičkog aspekta tu zatičemo redundancu, odnosno višak, jer ako kažemo da je kućica onda se podrazumijeva da je mala. Međutim, pleonazmi mogu imati određenu stilsku vrijednost, kao što je npr. naglašavanje neke osobine.
Recimo, šetate ulicom i ispred vas ide djevojka i vi primjećujete da ju je neko pljunuo po sred leđa. Ubrzavate korak da je sustignete i da je upozorite da se obriše, ali kako ste sve bliže djevojci, sve više ste sigurni u to da nije u pitanju upljuvak nego ovolišni ranac. Na kafi sa prijateljicom, recimo istog tog dana, opisivaćete ranac kao majušni rančić i pokazivati dimenzije pomenutog predmeta odvajajući kažiprst od palca dva cm.

Ako ne daj Bože  imate običaj čitati knjige, možete primjetiti da u romanu pleonazam može poslužiti govornoj karakterizaciji lika, neko se može obilato koristiti pleonazmima, a kroz to možete zaključiti dosta toga o nečijem karakteru. U zavisnosti od konteksta u kojem se upotrebljava, možemo ga shvatiti, ili kao nepravilnost, ili kao nešto što je sasvim u redu.

Napisala Vila Vilica Baba Žaba Baraba i Bubašvaba

22.11.2006.

Nerazlikovanje afrikatskih parova č/ć i /đ 2/2

Uvod u temu

Otkud uopće pojava izgovora samo jednog afrikatskog para u bosanskim govorima?
U lingvističkoj nauci postoje različita mišljenja, koja se uglavnom kreću u prostorima dviju teza;
Prva teza je da je to unutardijalekatska osobina formirana po uobičajenim zakonitostima jezičkog razvitka, unutarnje dinamike tog razvitka, koja ide u smjeru uprošćavanja ili u smjeru usložnjavanja jezičkog sistema. Ova pojava javlja se i na nekim drugima dijelovima bivšeg srpskohrvatskog jezika, ne samo u bošnjačkim govorima, što služi ozbiljnim argumentom u službi prve teze, da je to čisto unutarlingvistički formirana osobina.
Druga teza je da se i ta osobina također začela u rezultatu vanlingvističkih , tj. pod uticajem orijentalnih jezika, slično kao i u slučaju suglasnika h i geminacije ( o ovim dvjema osobinama će biti riječi kasnije - op. prepisivača), sti mšto bi se u ovom trećem slučaju radilo o neposrednijem uticaju samog turskog govornog jezika u Bosni. Po toj tezi (kojoj su skloni poznati serbokroatisit Jovan Vuković i Pavle Ivić) dva afriaktska para izgovarala su se na cijelom prostoru Bosne, ali do promjene dolazai kad Turci (odnosno "Turkuše") u Bosni počinju izgovarati naše riječi svodeći dva afrikatsak para na jedan, jer su u svom jezičkom osjećaju imali samo jedan afrikatski par. Međutim, vrlo je teško povjerovati da je izgovor domaćih, bosanskih riječi bio tako raširen kod Turaka u Bosni i da su oni, ako jedna manjina (makar i vladajuća) mogli nametnuti taj svoj upropašćeni izgovor većini, pa da on postane uzor-izgovorom.

Šta će dalje biti sa ovom osobinom, inače raširenoj u bosanskoj jezičkoj praksi?
Da li će jednog dana ona pokucati na vrata bosanskog standardnog jezika, sa "zahtjevom da bude primljena", da stekne legalan status u tome jeziku? Teško je predvidjeti šza će sa njom u tom smislu biti, ali je jasno jedno; trebat će se lingvistički preciznije i argumentiranije opredijelitit u odnosu na tu osobinu bosanskih dijalekata i razgovornog jezika. Školsku praksu u pogledu osobine nerazlikovanja afriaktskih parova odlikuju velika nerazumijevanja, nestručna (ili nikakva) objašnjenja, nepedagoška i neznana reagiranja učitelja i nastavnika na tu pojavuu govoru učenika. Generacije bosšnjačke djece izašle su iz te naše "četveroafriaktske" škole sa dubokim kompleksima o svojoj jezičkoj tradiciji, jer im je godinama uskračivano pravo čaki  na to da im se stručno objasni zašto je nepravilno ćešalj, đemper (a baš takav izgovor oni donose iz kuće, od svojih bližnjih i daljnjih, iz svoje mahale, sela i sl.). Škola je uporno šutila i neznano se i odbranaški odnosila prema toj pojavi. Ništa se od toga nije objašnjavalo, pojava se odbacivala kaoa "nepravilna" i to su bila sva objašnjenja. A baš takav nestručan stav škole ostavio je kao posljedicu komplekse u glavicama generacija i generacija bošnjačke djece u Bosni i Hercegovini. Teško se bilo miriti s tim da je nešto što je tvoje i dio tvoje kulture - "nepravilno". Škola se odnosila nestručno prema toj pojavi, dijelom ispolitizirano pa i nacionalistički, čime je postizan samo suprotan efekat. Djeca jednostavno nisu htjela da se muče time da savladaju izgovor dva para; za takvo "dotignuće" bila su savršeno nemotivirana. Nova bosanska škola morat će u tom smislu okrenuti list ("svog dnevnika") i drugačije pristupati ovoj pojavi u govoru učenika.Prije svega, stručno spremnije objašnjavati tu osobinu, znači prema njojzi se odnositi elastičnije, ne samo kao prema kulturnom naslijeđu, već i kao pojavi koja odlikuje jezičku praksu u Bosni i Hercegovini. Ona je, dakle, lingvistička datost kojui treba uvažavati i po svaku cijenu je ne odbacivati. Treba učenicima stvoriti prostora i mogućnosti da oni sami odrede svoj odnos prema njojzi. Veća strogoća bi se mogla tražiti u pisanoj praksi, u kojoj bi i dalje valjalo insistirati na dosljednoj upotrebi  i usvajanju dva afrikatska para, ako književnoj , pisanoj osobini samog bosanskog jezika


Izvor:
Bosnaski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora
Dževad Jahić
Linguos
Sarajevo, 1999.

postirao Roque
19.11.2006.

Nerazlikovanje afrikatskih parova č/ć i /đ 1/2

Pitanje: Otkuda u bosanskom jeziku i njegovim dijalektima pojava nerazlikovanja  afrikatskih parova č, ć, dž i đ i njihovo svođenje na par ć, đ?

Odgovor: Još jedna osobina (skupa sa dosljedni izgovorom suglasnika h i geminacijom) tipična je govorna odlika u Bosni. To je pojava nerazlikovanja afrikatskih parova č, ć, dž i đ i njihovo svođenje na jedan par; izgovaranje sa "mehkim"  ć i đ: ćetiri, đamija. Ta osobina ne karakterizira sve već samo neke dijalekte bosanskog jezika. Raširena je i u bosanskom razgovornom jeziku, a u samom književnom, odnosno standardnom jeziku nikad nije dobila zeleno svjetlo; ostala je samo na dijalekatskom  i razgovornom nivou.

Otkuda ta pojava u bosanskom jeziku (shvaćenom onako kako smo to obrazložili , navodeći tipične njegove crte, među kojima ide i osobina svođenja na jedan afrikatski par)?

To je dijalekatska osobina, koja je u predratno vrijeme (do 1992. godine) zahvatala otprilike polovinu dijalekata bosanskog jezika. "Izgovor jednog afrikatskog para karakterističan je za srednju Bosnu, za govore Bošnjaka na liniji Zenica - Travnik - Gornji Vakuf - Sarajevo, a javlja sei u dijelovima istočne Bosne i Sandžaka, centralne i zapadne Hercegovine, pa i u međuriječju Une i Vrbasa" (Dževad Jahić, Jezik bosanskih Muslima, 15.).

Za ovu pojavu, međutim, značajnije je da je ona tipična za upravo za govore bosanskohercegovačkih čaršija kao centra bošnjačke i uopće bosanske kulture. Dakle, u Bosni i Hercegovini imamo situaciju da se u govorima tih centara javlja umekšavanje tih afrikatskih parova čak i u onim slučajevima kad su čaršije smještene na onom dijelu terena na kojem su u izgovoru očuvana oba para. Tako npr. govor  Foče, okružen bošnjačkim govorima koji su uglavnom sačuvali oba para afrikata , i sam zna samo za jedan par, a tako i govori Rogatice, Višegrada, Trnova i sl.

U pogledu značaja ove osobine za bošnjačku tradiciju, najvažnija je okolnost da je ta osobina tipična i za stari sarajevski govor, posredstvom kojeg se širi i u bosanski razgovorni jezik, kao neka vrsta bosanske čaršijske osobine. U tzv. narodnoj lingvistici, kada je riječ o Bosni, nisu ni malo rijetki slučajevi da se na osnovu razlike između jednog i dva para u izgovoru ovih glasova utvrđuje porijeklo govornika. Kada čovjek govori ćaša, đamper to  je siguran znak da je Bošnjak, dakle automatski se time utvrđuje njegov nacionalni identitet, au nekim slučajevima (mada ne vazda kao u slučaju nacionalnog identiteta) utvrđuje se i njegovo teritorijalno porijeklo. Veća je vjerovatnoća da takav čovjek potiče iz čaršijske sredine, ili da je na neposredniji način vezan za čaršiju a i za Sarajevo kao bosanski centar. Naime, pored toga što se osobina razlikovanja afrikatskih parova (Čaša, džemper) obično identificira sa drugačijim religioznim porijeklom govornika (pri čemu se prije svega to razlikovanje odnosi na pravoslavno stanovništvo, odnosno bosanske Srbe), u tom smislu i unutar samog bošnjačkog naroda prave se razlike u svijesti govornika, odnosno slušaoca. One se obično svode na to da oni koji razlikuju afrikatske parove u svom govoru dosljedno upotrebljavaju h , što znači da su bošnjačkog porijekla, te postoji veća vjerovatnoća njihovog hercegovačkog "seljačkog" porijekla (u svakom slučaju porijekla koje je "podalje od Sarajeva" i "klasične" Bosne). Ili je, dakle hercegovački Bošnjak, istočnobosanski ili krajiški Bošnjak, mada na tim terenima ima odstupanja u smislu prisustva i osobine razlikovanja afrikatskih parova.

U govoru mlade generacije čest je izgovor samo jedno afrikatskog para, ali on kao a nadvladava  i nacionalne granice upotrebe, tj. Nije strogo nacionalno uslovljen. Ta osobina u govoru mladih postaje neka vrsta nadnacionalne, bosanske osobine. Ona sve više odlikuje govore bosanskohercegovačkih centara i govor mlade generacije u tim centrima, javljajući se kao govorni imidž, mada je ta pojava i sama nedovoljno istražena.



Izvor:
Bosnaski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora
Dževad Jahić
Linguos
Sarajevo, 1999.

Nastavak ovdje

postirao Roque
16.11.2006.

Lokalizacija bosanskog u MS Windows-u

Imate li primjedbi na prijevod?



Inače, Windows XP i Vista (svih osam verzija) su dobrim dijelom lokalizirani, tj, prevedeni na bosanski. Ako nekoga zanima kako je raditi na bosanskom MS Pendžers XP neka se javi putem komentara, da ga usrećim.


Stariji postovi

Pretraga bloga
Samo ovaj blog

Linkovi na obrađivane teme

Linkovi za djela o gramatici, jeziku i knjizevnosti
Kitabhana
Književni kutak
Bosnian language
Gnijezdo lijepih riječi
Wikipedia i bosanski jezik
Prva poznata gramatika bosanskog jezika
Rječnik turcizama, dijalekata, tuđica i uličnog govora u BiH

Team:

Urednici:
Hadžinica
Ne bacajte biser
pred svinje.

Moje tajne
Kažem ja njozi
Njojza dođi 'vamo!

Hiperaktivna
I want to know god`s thoughts,
the rest are details

Teta Ela
No hljeba nema... Zbogom!
Hljeba... hljeba...

Roque
Si tacuisses,
philosophus mansisses


Moleri:
Mlada partiznaka
Plitak potok,
a voda duboka

Roque
Si tacuisses,
philosophus mansisses


Budi prijatelj ovog bloga?
Klikni na ovaj link! - Hvala!

Uvod
Blog Bosanski jezik je mjesto gdje svako može postaviti pitanja u vezi gramatike i leksike bosanskog jezika, ili odgovoriti na već postavljena putem komentara.

Poželjni su i tekstovi koji ukazuju na jezičke i gramatičke probleme, analize, linkovi na stranice i dokumente koji se ovom materijom bave.

Da bi ovaj blog od početka opravdao svoje postojanje, nužno je da pitanja, odgovore i ostale priloge pišete koristeći našu tastaturu, odnosno naša slova. -> uputa za instalaciju! <-

Ukazujte na najčešće probleme i greške na koje nailazite u tekstovima na blogger-u i u dnevnoj štampi, kao i na odgovarajuća rješenja i gramatička pravila. Bilo bi poželjno da se uz objavljena pravila i objašnjenja navedu izvori i datumi istih.

Molim Vas da ne koristite ovaj blog u bilo koje druge svrhe osim pomenutih. Ovdje smo da zajedno učimo i svoje (ne)znanje podijelimo sa drugima.

Bosanski jezik će Vam biti zahvalan ako ga izreklamirate u krugu čitalaca Vašeg bloga. Podrška i saradnja svake vrste je poželjna i dobrodošla.

Želim nam uspješan novi početak!

Podržavaju nas:
blob
propali fudbaler
hadzinica
Pisma
... by Tratinčica
koksanje
Work in progress - WIP
Teta Elina kuhinja
Lepa do bola...
BOGAMI ĆE ME MLATNUT' OVIM KUKURUZOM
zora
Phata
Disku(r)s Njegove žen(k)e
Moji postovi
O.P.A.S.K.E
***PAMTIM SAMO SRETNE DANE***
Anita
više...

Najnebitnija sporedna stvar
3247357

Powered by Blogger.ba